Ne biti sam…

Još uvijek sam u SWE, premda ovdje i nemam više šta da tražim. Ostala sam ovdje kako bi moj sin vidjao svoga oca. Moji su daleko, stotinama kilometara odavde. Naša porodica se raspada, svako gradi svoje gnijezdo. Starci su ostali sami, bolesni i prilično stari, ali tješim se da su oni kroz život prošli toliko toga i nadam se da će i ovo iskušenje izdržati. Moramo isplanirati šta dalje. Zajedno smo prošli jedan put, progona i izbjeglištva. A onda su se djeca počela razilaziti. Prvo Lil, pa onda ja.

U potrazi za ljubavlju i u uvjerenju da sam je našla ostavila sam sve i došla u Švedsku, daleko od svojih…
Dvije godine nakon razlaza sa Medom još uvijek ne znam kuda da krenem. Znam da ovdje ne pripadam. Trebala sam davno otići, ali nisam mogla. Nisam htjela da odvajam sina od oca. Znam, mnogi ne bi bili tako osjećajni.
Osjećam se ponekad kao zarobljenik ovog grada, sama sam, nemam društva, nemam nikoga.

Imam posao , i to je osim Lenija, jedino što me veže za ovaj grad. Ostanem li bez posla, selim odavde, drugog izbora nema… Ne mogu više podnijeti sve ovo što me podsjeća na ljubav i lažnog Medu…

Sve je bilo lažno…

Osjećam se poniženo, nemoćno, usamljeno. Ne zanima me da li je on sretan sa svojom bivšom, tj. sadašnjom. Znam samo da mu je lakše nego meni. Bar nije sam, a to je, tek sad vidim, jako važno. Ne biti sam…

Komentariši