Na današnji dan…

Iako nisam poznata po neobuzdanim emocijama, danas sam se, ipak, toliko rastužila, toliko razočarala u život, toliko ogorčila na sav ovaj besmisao postojanja. Sjećanja su počela da naviru u moju dušu koja mi se zadnjih dana činila tako praznom. Sjećanja iz raznih dijelova mog dosadašnjeg života.

Sjećam se, na današnji dan prošle godine, 1992. bila sam u logoru Sušica, u svom rodnom gradu ( ko zna da li ću taj grad još ikad vidjeti). Tada sam čisto sumnjala da ću preživjeti, bila sam potpuno bez ikakve nade u život. Osjećala sam se strašno, i činilo mi se da ću se svakog trenutka ugušiti u toj tamnici, medju svojim jadnim narodom koji je čvrsto zbijen, čovjek uz čovjeka, žena uz ženu bio zarobljen. Nas barem 500-600 bilo je suzbijeno na malom prostoru hladne tamnice, sa betonskim patosom i malim prozorčićima sa rešetkama.

Ležali smo na hladnom podu, na koji smo prostrli poneku deku, strahujući da će nas svakog trenutka izvesti, mučiti, silovati, možda i ubiti. Nas je bilo četiri. Srećom, naše tamnovanje nije dugo trajalo. Drugi dan smo deportovani u Kladanj, našu slobodnu teritoriju, mada smo imali i “šansu” da budemo prebačeni u Cersku, gdje bismo, ako ne od granata, umirali od gladi, hladnoće i bolesti.

Mogu samo Bogu zahvaliti što smo prebačeni u Kladanj, odakle smo, nakon 15 dana krenuli u Republiku Hrvatsku, gdje se, evo, nakon godinu dana, još uvijek nalazimo.

Onda, u misli mi dodje Ado i ona 2 i po mjeseca što provedoh s njim, što prohujaše poput nekog sna. Hiljadu pitanja niče odjednom, bez odgovora. Pitam se, jesmo li bili jedno za drugo, hočemo li se ponovo vidjeti, pa onda, šta ako mu dosadim, kad bi se uzeli, da li bi počeo piti (kao otac), da li bih bila više sama nego s njim, hiljadu strahova, hiljadu slutnji razara mi dušu i tijelo.
Pa, onda, opet, dodju mi ovakve misli: zar ču se ja potucati po ovakvim izbjegličkim logorima mjesecima, možda i godinama , zar nikad neću ostvariti porodicu i normalan tok života?

Ipak, kažem sebi, treba misliti i na budućnost. Šta da radim kad se vratim u Bosnu, ako se to, uopće, dogodi? Pa, tamo će biti pustoš, propast za djevojku kao što sam ja. Tamo neće biti prosperiteta, blagostanja ali, Bože moj, zar očekujem da ću negdje naići na to? Zar negdje ima života za mene? Nigdje neće biti dobro, dok sam izbjeglica. Svugdje smo strana lica, vrijedna sažaljenja, prezira, podrugivanja, vredanja. Nigdje nema Bosne.

Ali, ma šta da se dogodi, ma gdje da me život baci, odlučila sam da se borim. Za sebe. Svom snagom borim se, najviše sa sobom. Želim se pobijediti, promijeniti. Od pasivne djevojke koja je svima željela ugoditi, želim se pretvoriti u samosvjesnu, odlučnu i samouvjerenu osobu, vrijednu poštovanja. Imam sve uslove za to, samo treba malo da se potrudim.

Komentariši