Moliti Boga neću…

Zašto sad razmišljam o njemu? Prokockala sam svoju šansu. Šta sad hoću? Tako sam ga žestoko napala da trebam očekivati da me više nikad i ne pogleda. Pa, ipak, sinoć me pogledao. I to dvaput! Poslije toliko vremena. Taj pogled očiju plavih poput čelika, bljesak očiju jednog nindje, učinio je da o njemu mislim cijelu noć i jutro.

Taj čovjek mi se svidja više nego prije. Prije sam mogla iz svoje nehajnosti, nemara, ravnodušnosti prema njemu, napasti ga, reći mu sve što dodje pod jezik, vikati na nj, bilo mi je svejedno. Jer mi nije bilo stalo do njega. A sada? Sada želim da se pomirimo, da postanemo tako veliki prijatelji, da ta prijateljska veza preraste u nešto prisnije. Ma, sve je to maštanje. Moja mašta i moje želje se ne ostvaruju. Ali, neću moliti Boga da mi ispuni tu želju, dovoljno sam tražila do sada. Pa, dosta je što sam ostala živa, zar ne?

U tim užasnim danima i trenucima molila sam Boga samo da izvučem živu glavu. Ništa više. Bog je uslišio moje molitve, po ko zna koji put. Obećala sam da mu neću više dosadjivati, ma šta mi trebalo. Zato sada nemam pravo tražiti ispunjenje ove moje sadašnje želje. Dovoljno je što sam živa. Ostalo su nijanse. Zahvalna sam Bogu na svemu što je učinio za mene.

Možda čovjek nekad zaboravi pa od Boga ponovo zatraži da mu nešto ispuni, ali Bog je tu da prašta. O, Bože, pa zašto onda ljudi ne izvršavaju svoje vjerske obaveze prema Tebi? Zašto sam, prva ja, tako ravnodušna prema religiji?

Bože, da li je dovoljno samo vjerovati u Tebe i ne činiti zlo, pomagati drugima i ne griješiti da bi čovjek ili jedna ovako bezvoljna djevojka, bila priznata u tom svijetu vječnosti koji je tako nedostupan živom čovjeku?

Bože, zašto čovjeka napadaju ako ne posti? Ako je post obaveza čovjeka prema svom tijelu, svom organizmu, zašto se koga tiče ako je on ne izvršava?

 Otišla sam daleko. Ne znam. Što se mene tiče ja još ne obavljam te vjerske stvari. Treba mi neko jako ubjedjenje i uvjerenje da bih naučila sve te molitve i proceduru klanjanja. Islamska religija je složena, mislim, svi ti načini molitve. Ništa niej toliko teško da ga ne bih mogla naučiti, ali treba mi neko ko će mi dati volju za to. Kao i obično, ja nemam volje ni za čim.

Ima tu jedan mladič koji praktikuje te dužnosti religije. Zanimljivo, ali i on mi se svidja. Možda bi on mogao da me natjera da naučim sve što vjera zahtijeva. Na neki način, može da me ucjenjuje, s obzirom da mi se svidja. Do djavola, svidjam se i ja njemu! Ali, šta ćete, tako je to kad vam se neko svidja. Onda vam je zanimlijvo sve što ta dotična osoba radi i voli. To je stvarno jedan fenomen u prirodi.

Baš sam čudna. Čudim se svojoj čudnosti. Svidja mi se jedan mladić, svidja mi se drugi mladić, do jednog mi je stalo, do drugog nije, treći me non-stop spopada, ali mi se ne svidja, a sijaset ostalih me razgleda i ja sam samo puka želja za njih. Dokle ću ovako imati neuspjeha u tim stvarima? Zašto ne mogu iamti onnog do kojega mi je stvarno stalo? Ne, to nikad nisam doživjela. Šta se može? Dovoljno je da sam živa…

5 minuta poslije…

Nego, htjela sam vam reći, odnosno pitati, da li ste primjetili o čemu ja pišem? O ljubavi!

To znači, dragi moji  i drage moje, da nisam baš toliko retardirana i ratom poremećena da ne mogu razmišljati i o tim stvarima. Ha,ha… život se nastavlja. Prošlost je daleko.

Komentariši