Misija upoznavanja sebe

Živiš tako sa sobom cijeli život i onda se sjetiš.. da zapravo i ne poznaješ tu osobu. Znaš ti to tijelo, znaš i um, znaš njegove putanje kojima obično hodi, znaš svoje rutine, navikao si se na težinu svoga bitisanja, ako ti se kao meni ponekad i smuči od života, poznaješ taj osjećaj… Znaš da je to gotovo grijeh.. znaš da bi, kad si već prisutan u struji življenja, trebao to i činiti, živjeti… onako punim plućima, radovati se, imati neki cilj. Ali, negdje na pola puta se osvrneš oko sebe i shvatiš da sve ono što si mislio da imaš, znaš, želiš… više nemaš, ne znaš, i ne želiš… U tome vjerovatno nije ni bio smisao. Tražiš ponovo slamku za koju ćeš da se uhvatiš dok je života, da se on oko nje vrti, jer .. nekako mora proći. 

Prohodaš onim nazovi duhovnim stazama, tamo ima mnogo učitelja, ali nekako svi oni “mlate istu slamu”, i obično govore kako ih se ne treba slušati, nego sumnjati u sve pa i u ono što oni kažu, te tako .. hvala im, to je pošteno. Iz toga slijedi logički zaključak da ti učitelj i ne treba, jer imaš ga u sebi. Te oči, uši, senzori svi… nisu ti uzalud dati, koristi ih! Učenje samim posmatranjem, osluškivanjem, prisustvom, je, kako kažu, mnogo važnije od pukog memorisanja podataka…

Komentariši