Konfuzija

Samujem.
Mislim da je ovo prvi vikend koji provodim bez Lenija. Na momente se osjetim slobodnom i uhvatim sebe kako uživam u nekim sitnicama. Sam svoj gospodar, radim ono šta i kad hoću, sama planiram, bez stega i bez čuvara. Niko mi ne prati postupke, niko me ne kritikuje, niti hvali… Niko se ne dere na mene.

Pokušavam shvatiti tu vezu u kojoj sam bila sa Medom. Pitam se da li, konačno, trebam odahnuti što se sve završilo ili žaliti za svime? Tja, to i nisu neke stvari koje čovjek pita samoga sebe, to treba jednostavno da se osjeća.
No, istina je da ja sa sigurnošću niti mogu da mislim niti da osjećam kad je to upitanju. Pisala sam kako uhvatim sebe da žalim za nečim, ali ito tako se uhvatim i kako proklinjem i kako ogorčeno posmatram na odredjene situacije iz života provedenog s njim. Ne mogu biti pametna.

Nekad sve idealiziram i njega zamišljam kao svog princa koji me je izvukao, spasao, pokazao šta je ljubav… A drugi put, opet, sama sve pokvarim, gledajući na njega kao na nekog ko me odveo daleko od mojih i samo tako ostavio, ne osvrnuvši se. Pa, onda, nabrajam u sebi sve ono što mi kod njega i u našoj vezi nije odgovaralo, i kad ta lista poprilično naraste, kažem samoj sebi da je bolje ovako, da je oblje što smo se razišli. A onda opet… djavo ne da mira, sjetim se njegovog lika, pogleda, riječi… Ne, taj čovjek ne može biti zao, ne taj, čovjek me ne može mrzjeti. Taj čovjek ima nešto u sebi, neki neobjašnjivi nagon da pomaže … svima, dobrotu?

Nije išlo… ali ja zbog toga ne mogu reći da je on loša osoba, niti ga nazivati raznim imenima zato što me je ostavio. Nije išlo, i to je jedina istina!

Nastojim pratiti tok misli… moram sve ovo što je bilo i prošlo, istjerati na čistac. Previše se toga još zadržalo u meni, pa bdijem nad tim danonoćno, to mi ne da da sve pustim kraju, da me prodje, da krenem ispočetka.

Sve dok se budem zadržavala na ovome, bit ću zbunjena, i neću znati šta istinski osjećam. Moram sama sebi odgovoriti na pitanja, volim li ga još ili su ovo samo neki ostaci žaljenja za prošlim ili žaljenja što nismo uspjeli kao par, kao porodica, kao MI o kojima smo uvijek pričali. Moram razjasniti sve u sebi.

On djeluje odlučniji: što je odlučio, to je napravio i nema povratka?
Ipak, ne mogu  a da se ne pitam, da li je bar jednom zažalio što je tako uradio, da li je bar ijednom za mene još nešto osjetio, bar trun nečega što nije žaljenje? Možda to nikada neću znati…

 

Komentariši