Kako?

Kako?

Misao zaustavljena u samom začetku. Ona zna da kuda god da krene to bi bilo mučenje. Bolje je da stoji. Ili da ne postoji?

Može li misao da ne postoji? Kako smo se podijelili na misao i onoga ko misli, logično je da se o misli priča kao o nečemu odvojenom od mislioca.

A šta ako je mislilac ono što misli? Ako je obzervator obzervacija? Ako je mislilac nazvan misliocem samo zato što je dati trenutak obojen nekom misli ili što je ta pojava zvana misao bila toliko nepodnošljiva pa se mislilac ogradio od nje? Ako je misao sam mislilac i može sebe da zaustavi, onda su i misao i mislilac samo vrijeme. Prošlost?

Misao, koja se radja iz znanja i iskustva,  može biti samo rezultat prošlosti. A kako znanje nikada ne može biti potpuno, tako je i misao ograničena i  neadekvatan mjerni instrument. Mislilac je onda, takodjer, ograničen (misao = mislilac), jer mišlju pokušava sebe da izmjeri i objasni. Mišlju koja je po prirodi ograničena se ne može spoznati živo biće, život.

Kada se u misli rodi pitanje “kako da riješim ovaj problem”, ono biva zaustavljeno. Do sada misao nije mogla da riješi ovaj problem. Sva ranija “kako” nisu uspjela ništa da riješe. “Kako” podrazumijeva metod, a svaki metod je sekvenca postupaka, ponavljanje koje mozak čini mehaničkim i ne ostavlja mjesta inteligenciji. Od svih tih “kako”što nam se nude, mozak otupljuje.

Metode i tehnike upravljaju našim životima od ranog djetinjstva i školovanja. Iznova ponavljamo usvojene sisteme i metode, a kreatori metoda su i sami koristili, možda nešto modifikovali slične metode za stvaranje svojih. I tako u krug svi ponavljamo nečije metode. Mi smo sistematska, drugorazredna bića, mentalno uniformisani. Vrlo malo toga možemo i smijemo izvan okvira naše uslovljenosti. Mi, zapravo, i ne primjetimo tu uslovljenost. To što smo odgojeni u duhu ove ili one religije ili kulture prihvatili smo kao svoju boju kože. Mi je ne želimo mijenjati. Ali, bismo je bar mogli postati svjesni, pa početi istraživati svu njenu prirodu i strukturu.

Živi
MVC

Komentariši