Još se ne javlja…

Utorak.

Svakim danom sve mi je teže. Ado se ne javlja… Nisam ni slutila da će tuga za njim potrajati ovako dugo. 19 dana ga nisam vidjela. Obično svi ljubavni jadi traju 2-3 dana kod mene. Ne patim baš previše zbog ljubavi, ali ovo je nešto drugo, nešto posebno. A sama pomisao da me je iznevjerio, zaboravio ili, ne znam kako da se izrazim, možda odbacio, dovodi me do ludila. Uvijek sam ja bila ta koja je vodila glavnu riječ, koja je odbacivala druge, poznata po svojoj bezosjećajnosti, i u ovom vezi bila sam glavna, ali šta se to odjednom zbilo?!

Ado se ne javlja…

Muče me ratne misli, crne slutnje me more. Možda radi pa nema vremena da mi se javi, možda nema novaca, možda je našao drugu djevojku. Sve možda, ništa nije sigurno. A mogao bi bar razglednicu da pošalje, sa dvije riječi. NIŠTA! Zar je tako pokvaren? Možda je to njegovo pravo lice. Ako je tako, mogu jedino reći: bio je dobar glumac…

Želim samo da znam na čemu sam: da li mu je još uvijek stalo do mene ili je odlučio da me zaboravi. Ako je ovo drugo onda ću i ja njega zaboraviti. To mi neće biti teško jer sam postala prilično jaka i odlučna u tim stvarima. Neću niko da me vuče za nos.

Čekaću još dan-dva, ako se ne javi, krećem novim stazama, okrećem novu stranicu svog života, idem dalje…

Ako se, pak, javi, trebaće mu dobran razlog da iznese i objasni zašto se nije javljao. Nema više popuštanja, ako njemu nije stalo do mene, nije ni menni do njega. Patnja na duge staze ne postoji više.
Idem dalje, kroz život ovaj… surovi.

Komentariši