I tako prolaze dani…

.. u ovom sumornom životu. Ne uspiješ se ni okrenuti, a već si dvadesetogodišnjak sa bijednom prošlošću i beznadežnom budućnošću. Pitam se da li ću postići išta u životu, da li ću uraditi išta korisno pre nego što završim svoj život, negdje u nekoj baraci, poput ove… svoj bijedni život.

Moja braća su tu, blizu, ali brinem za njih. Dokle ovako, uvijek isto pitanje. Da li ću doživjeti da iko iz moje porodice bude sretan i uspješan? Sastavljati kraj s krajem, uvijek tako. Užas u duši.

Pa, i taj rat! Zar je morao baš sad doći? Zar neka generacija ima pravo da živi, a neka ne? Uh, sve sama pitanja, a odgovora niotkud.

Kako je gadno biti dijete od dvanaest godina, a imati dvadeset. Koliko je gadno zalutati u neki nepoznati svijet, u svijet laži, optužbi, kleveta, loših ljudi, rata… Kako je to zalutati, a tek kad zaluta jedno dijete? A u duši užas!

Komentariši