Goli osjećaji

Kad sve maske padnu i kad se umorimo od skrivanja, bježanja, glume, tad ostanu samo goli osjećaji i goli čovjek. Onda smo samo tužno sjetni i željni ljubavi. Iskreni.

I, uvijek je tako sa tom osobom. Nakon vremena loma, čvrstih odluka o prekidu svega, neoubzdanih misli pretočenih u želju, strast da budemo skupa, ljubomore, ljutnje, samosažaljenja, nade… Kao poslije bure kad more počne da se stišava, tako i ja, nakon jednog dugog razgovora nosim u sebi jedan divan osjećaj.

Čini mi se da smo postali daleko bliži, mada smo tako daleko, daleko.
“Volio bih da si sad ovdje sa mnom”, glasila je čežnja.
“Voljela bih da se zaljubiš”, glasio je odgovor.
A zar sve nije samo očigledni znak ljubavi?

Nije mogao prekinuti razgovor želeći da pričamo cijelu noć. Zar je moguće da i njemu sve ovo toliko znači? Mislila sam da sam ja jedini primjerak koji može da se bavi ljubavlju bezi ijednog jedinog dodira.

Da, u njegovom glasu jasno se ocrtavala čežnja i ona mi je ispunila srce, napojila ga kao žednog putnika. Ipak su ljudi meki ispod kože i svako se topi na lijepe riječi. Neprestano mislim na njega. Te me misli pokreću, motivišu. Ja sam neko drugi bez njega. On je moj vodič i cilj.

Uvijek se u mislima vraćam na jednu temu. Samo sam s njim osjetila “to nešto posebno”, taj osjećaj koji me nosi, pa lebdim od ushićenja, puna sam entuzijazma i elana. Ni s kim drugim. Ipak, taj osjećaj se ne pojavljuje često. To je čudo i pripada samo nama.

Došao brat. Da, i ta privrženost je dobra tema za pisanje.
Predala sam projekat. Bez nade da ću položiti ispit.

Komentariši