Faks

Sjedim u svojoj sobi, za svojim radnim stolom i slušam Sinana. Jedino sam njemu ostala vjerna i nikad ga nisam prestala slušati. Džej, tu i tamo, Vesna ista, Lepa Brena počinje ponovo da osvaja moje simpatije. Ali, dosta o pjevačima narodne…

Osjećam se poletno, imam puno energije u sebi. A sve je to zbog ove teške, izuzetno teške situacije u kojoj sam se našla. Otkako sam krenula na fakultet, osjećala sam se napeto, razdraženo, Bila sam nervozna. Priznajem, još uvijek sam napeta, nervozna i ne uspijevam da se odmorim. San mi je nemiran.

Nisam oduševljena novim početkom. U životu ima puno početaka i počeci su teški. Ja sam samo srećna kd se sve završava. Kad dodjem do cilja. Ne volim da počinjem, ali zato volim da završavam. Trijumfalno. I onda nestajem. Ne želim održavati nikakve kontakte sa osobama iz mojih bivših razreda. Iz bivšeg mučenja. A i ovi novi polaznici su mi odvratni. Razlika je u tome što s njima moram da saradjujem.

Ali, da se vratim svom novom poletu. Pa, to se može razumjeti tako što čeznem za svakim trenutkom provedenim kod kuće, radujem se završetku nastave, da bi došla u mirne vode i poznatu atmosferu. Jer,to što radim na nastavi krajnje je nerazumljivo za mene. Nekako se stvari usložnjavaju.

Prvo, kad sam tek došla u Dansku, morala sam učiti danski i to je bilo prilično lako. Prošla sam dvije prvi baze bez većih problema. DP2 je bio znatno teži, jer sam sa bezazlenih tema naglo pristupila akademskom nivou i analiziranju važnih životnih pitanja i problema. O tome se naravno moralo pričati na jednom stranom jeziku. U rekordnom vremenu i to sam savladala i išla dalje. Bez odmora.
GIF sa osobama koje su u Danskoj i po 10 godina, prošao je, takodjer, dobro, mada je taj kurs bio još teži od mojih prethodnih izučavanja. Prosjek ocjena 9,7, najbolji u razredu.
I, naposljetku, sada dolazim na datamatician (ne znam kako prevesti na naš) i tu me sustižu nesavladivi problemi. Bar mi sada tako sve izgleda. Izučavam kompjutere, programiranje, siteme, firme, sve je to užasno teško za mene koja još uvijek nemam kompjuter kod kuće, kao moje kolege, a knjige koje koristimo su i na danskom i na engleskom jeziku.

Osjećam se izgubljeno, ali se u mei javlja i jedan novi osjećaj, osjećaj borbe. U stvari, sve je to pokušaj da ostanem “pri zdravoj pameti”, da ne klonem i poludim od svih nedaća koje su me sustigle. 

Možda to sve i ne bi bilo tako teško da sam koji par godina mladja. A ovako 25-ta, vrijeme odluka, važnih životnih pretkretnica. Kad sjedim na nastavi i slušam zamršena predavanja, uvijek se zapitam šta je tu radim. Zar mi nije bilo pametnije da se udam i radjam djecu. Neko kaže da je to najvažniji zadatak svake žene. A i vrijeme mi je. Ne znam zašto se tako bojim godina.
Nekad me uhvati panika kad osjetim intenzivni napad misli. Hej, kažem sebi, mladost prolazi, udaj se, život je kratak, uživaj u njemu. Medjutim, ja se još uvijek mučim. I svaki dam se osjećam sve teže, gore. Odatle i ova moja energija, koju ne bih mogla nazvati pozitivnom, to je neka panična energija. Imam snage u sebi za još mnogo poduhvata, ali trenutno sada potreban mi je odmor da dobro o svemu razmislim.

II dio

Provodim vrijeme u razmišljanju.Proganja me prošlost, čeznem za njom. Komplikacije.

Komentariši