Dvojba

10.03.2007.

Koliko čovjek ima lica..
Jedno za dijete, jedno za roditelje, jedno za braću i sestre, jedno za bračnog druga…jedno za prijatelje, jedno za profesore, jedno za kolege, jedno za javnost, jedno za …
I sve je to jedna ista, kompleksna osoba…
Budi to što jesi, kažu … jer biti neko drugi puno više košta..
I vremena i živaca.
Misli mi se razbježale, a ja i ne pokušavam da ih pohvatam.
Jedna se ovih dana posebno izdvaja.
Bojim se.. napraviću grešku.
Kako se oduprijeti napadnim mislima za koje nisi siguran da li ti se dopadaju ili ih se trebaš plašiti? Te misli nisu samo puke misli, one bude razornu maštu, one bude osjećaje za koje nisi siguran da li ti se dopadaju ili ih trebaš u korijenu suzbijati.
Elem, koliko god čovjek  pokušavao da drži sve konce u ruci ( i drugim organima), ne uspijeva baš uvijek. Dodje vrijeme kad se osjećaš baš kao da te je neko kidnapovao, pa s tvojim mislima i osjećajima radi šta hoće.
Uvukao se pod kožu, kažu..
Ja.. koja o sebi oduvijek imam predodžbu apsolutno racionalne i kontrolisane osobe, uvidjam da to sad baš i nije tako.
Sad sam kao list na vjetru i bojim se, odnijeće me daleko…
Zar malo poklonjene pažnje , malo flerta i konstantna svjesnost prisustva dotične osobe da me izbaci iz takta…pa idući kući, svaki dan nasmijana, i ne znajući zašto, u stvari, pletem mrežu nerazumljivih odnosa…
Šta se sa mnom dešava.. više se ne prepoznajem.
Ne, to je nemoguća kombinacija..
Ali zašto mi imponuje ta pažnja?
Nikad to ne radim namjerno, ali možda sam i nesvjesno dala povoda da misli da sam zainteresovana, ali.. jedino što mi je u svemu zanimljivo je mentalna igra, flert, dvosmislenost, ta pažnja muškarca prema ženi.. u fazi osvajanja.
Kad muškarci idu u lov obično su kao dječaci. Prave sitne ludosti, ispadaju papci prema kolegama ili suparnicima, smišljaju planove kako osvojiti “plijen” i udovoljiti predmetu osvajanja.
I nije važno imaju li 20 ili 50 , uvijek se isto ponašaju u fazi “lova”.
Eh.. A ja sam plijen. I čudno, ali mi nije krivo što je tako.
Moje je da samo odgovoram na tajne znake, da se smiješim i uživam u poklonjenoj pažnji. No, znam dobro da to tako ne može potrajati.
I kad dodje vrijeme da dam konačni odgovor ja ću se povući kao posljednja kukavica, jer.. Nije mi u planu da kažem “da”.
Ja samo  želim da se dobro osjećam, da budem sretna … a valjda u tome nema ništa loše…

Komentariši