Duhovi prošlosti

Ovo su dani moga propadanja, ovo su dani mojih gubitaka. Ne znam da li ću ikad uspjeti da iz misli i nekih uzburkanih i pomiješanih osjećaja istisnem jednu osobu koja me je, nenamjerno i nehotice ranila.

Čekala sam tog čovjeka dugih 7-8 godina, zaboravljala ga i uvijek nanovo sjećala. Nisam ga nikad uspjela potpuno zaboraviti, kao što sam to učinila s Adom. Uvijek je dolazio ponovo u moje misli, nesvjesno sam njega čekala. Bio je moja prava, jedina i uvijek prisutna nada. Mislila sam da i on tako misli, da negdje u svojoj podsvijesti gaji iste nade: da ćemo nas dvoje, ipak, jednog dana biti skupa, da ćemo se negdje na kraju puta naći, umorni od ispaćenog života i lažnih ljubavi.

Ne. Sve je palo u vodu! Nikad ništa nije išlo s njim, ali me uvijek nanovo privlačio. Ni taj osjećaj ne mogu sebi objasniti. Bio je smušen momak, nije znao da mi pridje, ali sam ja bila na njegovoj strani i nadala se da će bar jednom uspjeti da pobijedi kukavičluk u sebi. I pobijedio je!

Oženio se drugom djevojkom.

Komentariši