Drugorazredno biće

Taj osjećaj nedovoljnosti, neispunjenosti… osjećaj da vrijeme izmiče, a još uvijek nemaš svoju bazu, svoj original života. Neki “ostvareni” likovi podstiču na razmišljanje, slažeš se sa njihovim vidjenjem stvari, tako ih promoviraš, prevodeći njihove riječi… ali to ne pomaže da imaš sebe, niti znaš šta je to šta, zapravo, hoćeš.
Šta je NAŠ doprinos svijetu? Iz nekog razloga smatram da bismo ga trebala imati.

Neki od likova uvjeravaju da nismo rodjeni ni sa kakvim ciljem života i da je dovoljno da mi budemo MI.
Ali, šta ako želiš doprinijeti.. Šta je ono što znaš i što možeš dati svijetu?
Kopiranje i ponavljanje tudjih riječi čini te samo papagajem i plagijatorom, čini te drugorazrednim bićem.
Šta je tvoja istina?
Zar je moguće da ne možeš proizvesti ništa svojstveno, nikakvu originalnu ideju poroditi… biti originalan u nečemu?

N.D. Walsch kaže “budi izvor onoga što želiš”, bilo da je to ljubav, odnosi, novac, obilje…

Želiš li to, moraš prvo dati.
Što daješ drugima daješ sebi.
Nisi ono što radiš, nego ono što jesi.
Ono čemu se opireš, to ostaje.

Sve je tu, sva pravila, nacrt kako treba da živiš. Ali, ipak, nešto nedostaje. V. Zeland, u svojoj drugoj knjizi o Transurfingu (koje, uzgred, smatram spetljanim i punih nepotrebnih koncepata ) tvrdi kako je došlo do razdvajanja duše i razuma tokom vremena. Tako kaže da štogod da radimo, ako ne dolazi iz duše, neće ostaviti neki dojam. “Razum može sagraditi novu kuću od starih cigli, no time nikoga nećete zadiviti. Razum može napraviti besprijekornu kopiju, ali samo duša može stvoriti original” (Opet sinkronicitet, razmišljajući o svom “originalu” na putu da bacim isprintanu knjigu Transurfinga, slučajno sam otvorila ovaj pasus. )

Sudeći po ovome, mnogo toga što radismo nije dolazilo iz duše.. više je to neki neobjašnjiv poriv za djelovanjem, bez puno razmišljanja o razlozima, zašto to radiš. Možda smo i nesvjesno radili po Walschevom nacrtu da obrneš proces kreacije. On kaže,  umjesto ustaljenog načina stvaranja: misao – riječ – djelo, obrnuli sam proces, pa prvo napravili djelo. Možda će o tome biti riječi i možda će se o tome razmišljati, ali trenutno sva ta djela ostaju gotovo neprimjećena. Usamljena, poput nas.

Komentariši