Dosada

Jedno pitanjemi se vrti pred očima: kako preživjeti ovu zimu? Dosada je već sada uzela maha, a što će biti tek za mjesec-dva?
Prije nekoliko dana dobila sam otkaz na recepciji, pa me osjećaj dosade još više obuzima. Ne znam kuda bih krenula, šta bih radila. U ovoj baraci se baš i nema šta raditi. Jedini posao u toku čitavog dana je da spremiš svoj krevet, tj. složiš svoje ćebe i staviš ga na jastuk. Ponekad uzmeš i opereš sudje, ponekad veš i to je sve.

Medjutim, ni za te stvari nemam previše volje, u posljednje vrijeme. Jednostavno, ovaj život u baraci mi se smučio, ogadio. Htjela bih poći nekuda, ali gdje? Nema se kuda. Vrata se zatvaraju.

Po čitav dan se izludjujem čitanjem nekih glupih knjiga, jer nemam šta drugo da radim, niti imam kuda poći. Moj život je tako prazan. Upravo se tako i osjećam: prazno i otupljeno. Jedina zraka svjetlosti i radosti bio je Ado, ali i u njega počinjem da sumnjam. Ne vjerujem da bi mi mogao biti vjeran na neko duže vrijeme. U stvari, ne znam ni da li mi je stalo da mi bude vjeran.

Eto, nakon izvjesnog vremena opet niču sumnje o njemu i njegovom porijeklu. Sinoć je u prvi plan izbilo njegovo prezime. Kažu, to je cigansko prezime. Do djavola, neka ide sve!

Što se tiče naše veze, sve se nastavilo po starom. Pisao mi je i javljao se često. Kad sam dobila otkaz od upravnika, nazvao me je i tješio, kao da je znao da sam na rubu suza. Prosto ne znam šta da mislim više. Sve to veliko psihičko preopterećenje za mene. Misli o ovom gadnom životu u baraci, misli o Adi i predrasudama u vezi s njim, to je previše za moj mali mozak. Ubiše me misli, misli su najubojitije sredstvo!

U potrazi za smislom
Nemoj me zaboraviti

Komentariši