Dakle, dijaspora… Dio II

Sa žaljenjem konstatujem da je došlo do kavge i očito nema izgleda za pomirenje. Ne možemo shvatiti jedni druge.

A ko zna, mozda je došlo do konačnog razlaza. Putevi se definitivno razilaze.

Poznavali smo se prije tog nesrećnog rata, pa se razišli, zaboravili.

Vraćali smo se, vraćali .. dugi niz godina, svaki put drugačiji , promijenjeni.

Uvijek sa novim navikama, novim jezikom, novim govorom tijela.

Nailazili smo na promijenjene, drugačije ljude, sa drugim navikama, drugačijim jezikom i drugačijim govorom tijela.

Nailazili smo na otpor, nepovjerenje, prezir.

Nismo se osjećali dobrodošli, a nismo više osjećali ni da tamo pripadamo.

Čemu onda zavaravanje?

Stranac u domovini je puno gore od stranac u tudjini. Osjećati se stranac u svojoj kući, zaista, nije hvale vrijedno.

Osjećati se odbačeno, izrod svog naroda nije ni pomena vrijedno.

Osjećati se stranac u tudjini služi kao hrana onima koji su te odbacili.

Možda će doći vrijeme pa ćemo priželjkivati da se opet upoznamo. Da učimo jedni od drugih. Da…

Ovih dana razmisljam o tom talasu postova o dijaspori i autohtonim Bosancima. Možda ni sad ne bih da nemam dijete.

Pogodi me malo ono što se objavi. “Pričaju mješavinom jezika zemlje domaćina i maternjeg jezika mada je diskutabilno koji im je, u stvari, maternji jezik. Nekad se toliko zapetljaju da ni sami ne znaju šta su htjeli reći.”

Da li su djeca stvarno kriva za ovo? I sta bi trebali roditelji da urade da ne dodje do gore navedenog?

Moje dijete je rodjeno u Švedskoj. Učice i pričaće švedski, mada kod kuče pričamo bosanski. Moje dijete će imati problema sa bosanskim, jer neće imati mogućnost da ući bosanski u školi. Druga djeca njegovog uzrasta, a bosanskog porijekla (ako ih bude) će u društvu pričati švedski, jer to nalažu pravila ponašanja u zemlji domaćina. Moje dijete će kad dodje u Bosnu, biti isto ovako predmetom rugla jer neće znati jezik.

Nastojaću da ga naučim da priča što pravilnije, ali on neće imati osjećaj za bosanski jer ne živi tamo.

Pričaće bosanski kao što ja pričam danski ili švedski, tj. nekako robotski , bez finih finesa koje svaki jezik ima.

(Kao npr. psovke u našem jeziku … :)) )

Ali dobro. Tješim se da će biti dvojezično dijete od samog rodjenja, te da će mu to biti samo plus, a nikako nesto loše.

Nostalgija i rodoljublje njegovih roditelja njemu neće značiti ništa, jer on ima drugu domovinu.

Prihvatam to kao neminovnost, a nikako kao nedostatak.

Svi smo kovači svoje sreće, a niko od nas ne bira ni mjesto ni vrijeme gdje če se roditi.

03.03.05

Komentariši