Da li osveta ima smisla?

Pa, eto, kobajagi.. nešto radim. Samo, ne svidja mi se ovaj rad. To je zato što nikad nisam zadovoljna. Htjela bih da kad nešto radim, rezultati budu vidljivi i to dobro vidljivi. Ovo je sve nekako izvještačeno, nekako mi ovo nije ono pravo. Jer, ja lutam cijeli dan po kampu, rješavam neke poslove, recimo prikupljam dobrovoljne priloge za izbjeglice i borce u BiH, popisujem djecu za vakcinaciju, učestvujem u sjednicama IO (čiji sam postala i delegat), vodim zapisnik., pišem upozorenja na sanitarijama i tako neke poslove, ali mi to izgleda nekako šturo, nekako nije ono pravo. Iako smo mi, odbornici, uspjeli u mnogim zadacima i akcijama (čišćenje krugova je obavljeno, humanitarna pomoć za BiH je uspjela) još uvijek mi se čini da ništa ne radimo, da je naš rad beznačajan i nepriznat kod naroda.

Djeca su krenula u školu samo zato što smo to mi, odbornici, pokrenuli, ali ja još uvijek nisam zadovoljna. Tek kad IO postane ravnopravno tijelo sa, npr. Centrom za socijalni rad, onda ću, možda biti, ponosni član tog odbora. Ovako, sve što uradimo, ne tangira mnogo naše pretpostavljene. Otići u Zagreb, u našu ambasadu, registrirati se i postati verifikovani organ, priznat od najviših tijela, tek onda možemo osvojiti svijet svojim idejama. Ako ih, uopšte, imamo!

Nego, slušam ove vijesti što pristižu sa svih strana svijeta, pa mi dodje da vrisnem. Užasnuta sam svim ovim što se dogadja. Zar se ljudi neće nikad opametiti? Znaju li ljudi da je vijek trajanja ove naše planete Zemlje ograničen? Jednom ćemo svi nestati sa lica zemlje i nećemo imati vremena da žalimo što nismo bili bolji jedni prema drugima. Ne, ne, mi ne samo da nismo dobri jedni prema drugima, mi jedni druge ubijamo, činimo si najgora zločinstva, mrzimo se.

Radio javlja da je Karadžić prihvatio, poslije dugotrajnog ustezanja, osnovna načela budućeg ustrojstva Bosne i Hercegovine: BiH će biti konstitutivna država tri naroda i sadržavaće 10 provincija sa neograničenom slobodom kretanja. Koji napredak… Sve u svemu, nisam zadovoljna sa ovim novim obrtom stvari. Zar ćemo ponovo živjeti zajedno s njima, kad znamo šta su nam sve učinili? Više bih voljela da se vojnom intervencijom slomi sva njihova vojna tehnika, njihove vojne baze, da ih se ostavi golih ruku, baš kao što smo i mi bili, kad su oni počeli sprovoditi svoju agresiju nad nama. Volejla bih da im se osveti bar neko, u naše ime.

Jednom nam je profesorica zadala temu za razmišljanje i to je bila osveta. Pitala nas je da li osveta ima smisla? Čovjek je vrijedan koliko može da prašta, rekla je. Sumnjam da bi oprostila onom koji joj ubije oca, brata, komšiju, čovjeka iste nacije. Uzgrad rečeno, bila je Srpkinja.


 

Note 29.11.2014 – Kad ovo sada čitam, ne mogu da odolim osjećaju radosti zbog svog napretka, jer danas ovako nikad ne bih pisala… bez obzira koje nacije bila, žena je bila u pravu: osveta nema smisla. Isticanje da je Srpkinja, bio je odraz još svježih proživljenih dogadjaja u kojima su Srbi bili naši neprijatelji i oni koji su nas ubijali, silovali,  držali zarobljene u logorima i na kraju krajeva, protjerali sa našeg ognjišta.


 

Dalje, radio kaže, američki zrakoplovi napali su na vojne baze u Iraku, zbog nekakvih kršenja vojnih odredaba. Grozno. Isti ti Amerikanci nisu spremni za vojnu intervenciju u BiH, a kad se radi o njihovim interesima u Kuvajtu, njihovoj zemlji štićenici od Iraka, onda njihovi avioni polijeću. A stotine ljudi u BiH umire dnevno od hladnoće, bolesti, gladi…

 

Komentariši