Case Miris closed!

05.04.2008.

Otkako sam opet sama od mene se, naravno, očekuje da to više ne budem… Doduše, to i sama od sebe očekujem, ali ne mičem baš posebno prstom (a ni drugim organima! 🙂 ) da to promijenim. Bilo je, i zapravo, uvijek ima, izvjesnih prilika, ali one obično ispare u vidu magle i prije nego me obore s nogu, ostave bez daha i ponesu svojom muževnošću i snagom karaktera. Problematična sam, to znam… Izbirljiva, stroga, sarkastična.. ali još uvijek čekam nekog ko će znati da je to samo odbrambeni mehanizam. Nekog ko će umjeti sa mnom i prepoznati ispod krinke jake ( i na momente, gorke 🙁 ) žene ranjivu srnu, puna ljubavi, čežnje i želje za životom.
Trla baba lan.. Ne volim izljeve svojih osjećaja, ali zato obožavam tudje.. prema meni.
Bilo je prekrasno.. dok je trajalo, dakle.
Moja posljedna net-avanturica je trajala nepuni mjesec dana. Zvaćemo ga Miris, jer sam ga baš tako zvala. Mirisao je na ljubav i prijetio da me njome zarazi.. A ja… Nikad ništa manje protiv i nisam imala..
Miris je izjavio ljubav kao neopozivu ostavku još prvih dana naše cyber-veze. Rekao je da osjeća nekakvu čudnu vezanost za mene, a ja sam u njemu prepoznala net-novljaka. Slično sam se i sama osjećala prije otprilike 10 godina, kad sam se prvi put obrela na chatu i kad sam mislila da sam se zaljubila u tipa iz Australije. Te “ljubavi” su kao balon, nit’ imaju težine,a ni trajnosti.
Elem, vratimo se Mirisu i priči koja se iz dana u dan razvijala ekponencijalno, ako se tako može reći… Morala sam si, oduševljeno, priznati da za razliku od njegovih prethodnika, u ovom čovjeku ima neiscrpnog potencijala… ne kažem to samo na osnovu dimezija koje je opisao. 😛
Osjetila sam ono što odavno tražim u nekoj osobi, naime,  dovoljno radosti i snage za životne nepredvidivosti i zagonetke, osjetila zrelost. No, nije mi to bilo dovoljno, ja kao ja, morala sam to da istestiram do krajnjih granica svojim već čuvenim sarkazmom  i gorčinom. Tražila sam odgovore na sva svjetska pitanja, sabotirala i svoje i njegove osjećaje.
Ne, u dubini duše nisam vjerovala da je stvaran i da me može voljeti, nakon samo par porcija razmijenjenih razmišljanja. Nisam vjerovala da postoji i da ima toliko ljubavi u sebi, a možda sam, ipak, samo bila zavidna na toj toplini i životnoj volji. Sva ta euforija koju je emitirao, činila ga je, zapravo, površnim i lakomislenim. Tražila sam mu manu, jer znam da postoji. Kakav je problem s njim, pitala sam se.. Pa, baš toliko sretan čovjek ne može biti.. Ko je to još tako kroz život prošao neokrznut njegovim strijelama, neojadjen gorčinom i ne isprljan mržnjom..
Pravi dragulj!
Stvari su napredovale, uprkos mojoj sabotaži i neuzvraćenim riječima čežnje. Bili smo tako blizu, a tako daleko. Sve je obećavalo i najavljivalo veliku romansu. Pripremali smo se za susret, razmjenjivali očekivanja, pravili scenario. Datum je bio odredjen!
A onda je došao taj uskršnji ponedeljak. Cijeli dan je bio pravi košmar, katastrofalni film, u znaku čudnih tjelesnih dešavanja. Bila sam iscrpljena i bezvoljna, što se odrazilo na razgovor.
Rekla sam da je najbolje da idem, na što se složio i pozdravili smo se u mirnoj cyber-atmosferi.
Od tada se više nismo čuli. Miris je, jednostavno, nestao… da ne kažem, izlapio.
Ako, ako.. To, ipak,  neće promijeniti činjenicu da smo se poznavali i jedno drugom život bar malo obogatili.
Šta sam naučila : U životu nema ništa manje privlačno od osoba koje odu bez riječi i koje odustaju, ma koji razlog bio u pitanju, ali to je, ipak, njihovo pravo na izbor.

Komentariši