Bjesnim, psujem, čeznem, bolujem

Još uvijek dolazim sebi. Još uvijek mi nije vjerovatno da se sve desilo. A desilo se. Nema povratka. Bura osjećaja u meni, a osjećaji se smjenjuju munjevitom brzinom i obično su skroz suprotnog predznaka. Volim, mrzim, žalim, kunem. Bjesnim, psujem, čeznem, bolujem. Zar čovjek može da osjeća ovako široku lepezu najraznovrsnijih osjećaja prema samo jednom čovjeku?

Na momente odlučim da ga zaboravim, da, uopšte, ne mislim o njemu, a onda me misli opet odvuku… do njegove bivše, i onda se počnem pitati: Pa, kako, KAKO, može opet oko nje da se mota, nakon svega? Pa, nju je možda i više povrijedio nego mene, razveo se s njom poslije gotovo 2 decenije braka. Pa, kako sad može da joj odlazi na ručkove? Kako moje dijete može tamo da vodi, kad zna koliko mi to smeta?

Danas je dječak izgovorio njeno ime. Boljelo je, o Bože, zaboljelo je! A šta da kažem djetetu? Da je ona zla vještica koja hoće da mu uzme oca, da ga odvoji od nas? Da mu kažem, neka je mrzi? Ne, nisam ja ta!

Boli, ali valjda prodje. Ja moram naći izlaza iz svega ovoga. Ako je on toliko djubre pa da se vrati bivšoj ženi nakon svega što on i ja proživjesmo (zar je najveća ljubav tako lako prolazna stvar??) onda meni ne preostaje ništa drugo nego da odem odavde. Planiram to, sasvim ozbiljno. Ne mogu, Bože, dozvoliti da mi ta žena odgaja dijete.

A, jel’ da, opet izazivam sudbinu? Pa, sve ono čega se pribojavam, što ne želim, to mi se desi? Zar sam toliko pogriješila???

Milion misli mi struji glavom, pitam se, dvojim, kalkulišem, ali ništa pametno da iskrsne. Eh…
Do sad sam uvijek svojom intuicijom uspijevala da nazrem, predvidim buduće dogadjaje, negdje u dubini duše uvijek znala šta će biti, ali sad me ova praznina i gubitak moći predvidjanja, ubija.
Često sam se ranije, dok još nismo bili skupa, pitala, hoćemo li se uzeti, konačno živjeti zajedno, i… ili u snovima ili neki jasni predosjećaj bi mi govorio da će sve biti u redu. Ali sada… ništa.

Od onog jasnog sna kad usnih da me je držao za ruku dok smo prelazili preko puta kojim auta jurišaju u oba smjera, i kad me na kraju poljubi pred mojima… od tada ništa jasno i ništa ozbiljno nisam sanjala. Sanjam ja njega često, i skupa smo u tim snovima, ali ti su snovi nekako nevjerodostojni, daleki i teški…

Znam snove razlikovati, nauči se to vremenom, znam kad san nešto znači, a kad sanjam samo kao odraz trenutne situacije. Odavno ništa ozbiljno ne usnih… Gatam, tražim razne gatalice, kako bih našla neke odgovore, ali i one govore suprotno mojim željama.

Sama sam. Teško mi je… Zašto je ovo moralo da mi se desi? Zar sam stvarno toliko pogriješila? Zar je njemu stvarno tamo malo trebalo da se pokupi i ode? Znam, svi mi govore, da je šupak i slabić ispao, zato što mi je sve to napravio, ali ja još uvijek ne mogu da mrzim.

Povrijedio me je, do kosti me povrijedio, a ja još uvijek gajim nadu da će se pokajati, kao što se ja pokajah za taj novac što onako lakomisleno potroših. I sad znam da, u stvari, nikakav problem s kockanjem nisam imala. Ja sam trošila novac iz očaja, iz protesta, osvete?

Do kosti me boljelo njegovo ignorisanje, onoga što je meni smetalo u našoj vezi. I još uvijek me boli. Uvijek se pitam, nije li on, ipak, trebao pokazati malo više volje da živi skupa sa mnom? Pa, cijelo vrijeme se nešto ljutio, sve mu je smetalo i za malu sitnicu govorio kako hoće da se razidjemo, kako neće sa mnom da živi. O, Bože, pa zašto???

Govorio si da me voliš najviše na svijetu, pa kako onda možeš tako lako da prestaneš voljeti, kako možeš toliko da se dereš na mene, da psuješ… Šta sam ti učinila da toliko bijesa iz tebe izbija…

Zašto su žene rodjene proklete pa se cijelog života nadaju da će se čovjek promijeniti, da ga ONE mogu promijeniti?
A još u samim našim počecima pokazao je to svoje demonsko lice, pobunu za malu sitnicu, pa… već na drugom sastanku se istresao zato što sam zakasnila! Gdje su mi oči i uši bile?Zašto sam i kako mogla zavoljeti?

Svi me, vjerovatno, smatraju glupačom, a ja još uvijek tražim razloge i ne mogu da vjerujem da u njemu nije bilo baš ništa što bi se moglo zavoljeti! Bilo je, da… Na kraju krajeva, nije me ostavio i ostao sa ženom. Razveo se, prošao kroz sve to. I evo, ni sa mnom nije išlo. Ili je u pitanju nešto drugo. Eh, valjda će se sve jednom sleći i doći na svoje mjesto.

Komentariši