Austrijanci humanitarci

Dogodilo se puno stvari posljednjih dana, ali ja naprosto nisam imala vremena ništa da zabilježim, pa koristim priliku da to sada uradim. Ovako, 24.1. u Savudriju su došli ranije spomenuti Austrijanci i bili kod nas u baraci. Tog dana sam radila na recepciji kad se itnenada pojavio neki nepoznati čovjek i pitao me da li mu mogu naći porodicu napisanu na jednom parčetu papira. Ja sam itnenadjeno ustanovila da je to moja porodica i to sam mu i rekla. Odmah mi je bilo jasno da je to čovjek koga smo i očekivali. Čudno, ali govorio je odlično hrvatski. I tako, da ne širim, odvela sam ih do naše montažne kućice i onda smo se vratili i po auto. Bilo je ih šestoro, a onaj čovjek koji je pričao hrvatski, zapravo, nije bio Austrijanac. On je samo bio u pratnji i kao prevodilac, mada sam i ja pomalo znala engleski, tako da smo se odlično sporazumijevali. Sve u svemu, ti ljudi koji nas nisu niti znali ni poznavali, koji nam nisu “ni rod ni pomozi Bog”, donijeli su nam mnogo raznih potrepština, od hrane i garderobe do deterdženata i higijenskih artikala. Tog dana sam bila sretna i ko zna kad ću ponovo biti.

Sumorne misli, neraspoloženje vraćaju se poslije tračka radosti. Tako je to sa mnom, čak i da imam sva blaga ovog svijeta moje bi lice bilo sumorno i nesretno. Nema te radosti koja će me trajno usrećiti. Ja sam beznadežan slučaj. Ali, oprostite, izletjela sam iz kolosijeka. Šta se dalje dogodilo? Život se, naravno, nastavio.

26.1. doživjela sam, takodje jedno iznenadjenje. Naima, moja prijateljica Timaro je dotrčala u portirnicu gdje sam radila, izvela me napolje i saopštila mi da mi je brat došao iz Italije. Sjenka mi je prešla preko lica. Još jedna briga, pomislih.

On je kao dijete, treba se brinuti o njemu, stalno ga savjetovati. To je najveći reskirant kojeg poznajem. Usudio se doći bez ijednog papira. O, Bože! No, dobro, šta je tu je. Život se nastavlja…

Komentariši