Archie

2009.
Samo brojka, orjentir…
Vrijeme ne postoji, postoji samo “sada” i “ovdje”.
Postoje ljudi. Blizu, daleko, svejedno.
Jedan od njih mi posebno znači.
Archie.
Sretali smo se u više navrata u ovom životu, posebno zadnju deceniju. Kažem, ovom životu, jer imam osjećaj da ga znam cijeli život, cijelu vječnost.
Kad smo se i fizički vidjeli po prvi put, samo smo se prepoznali.
I pali jedno drugom u naručje.
Prihvatili se kao da je to nešto logično i sasvim prirodno.
Proživjeh s njim nezaboravne trenutke, koji se čine još intenzivnijim zbog moje dugotrajne samoće.
I onda, baš kao što sam i predosjećala, i čega sam se pribojavala, Archie je samo nestao. Znam, za nas dvoje je pehar ljubavi bio ispijen i znam da riječi nisu ni bile potrebne.Nešto se desilo, a ja ne želim da tražim uzroke i da se pitam “zašto”. Ponekad odgovor nije potreban.
Znam samo da mi nedostaje.
I znam da želim da ga opet sretnem.
Bez obzira na tragove sumnje i potmule strahove. Jer.. čudnu sjenku nosi sa sobom.
Ko je bio Archie… još uvijek ne znam… ili znam?

Komentariši